I NA KRAJU OVOGA BOĆARSKOG PRIGOVARANJA…

Može li boćanje, u idućoj kandidaturi zemalja mediteranskoga kruga, biti pretendent za upis na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine? Potencijal svakako ima. Neizostavni dio mjera zaštite i način očuvanja kulturnog dobra sigurno bi podrazumijevao i rad s mladima, odnosno rad na promociji i održanju tradicije. Klupsko boćanje, više ili manje uspješno, aktivno je u tim naporima, dok ono tradicionalno polako gubi bitku s novim tehnologijama i načinima života, pa više sugovornika ističe kako mladi danas nisu zainteresirani za boćanje, već su njegovi nositelji ipak pripadnici starije generacije. Sandro Gulja u publikaciji Boćanje – igra znanja i vještine jezgrovito je sažeo potencijal boćanja: „Nikad nije prerano početi igrati i nikad nije prekasno završiti. Boćanje se uči i igra cijeli život.“

Motivacija je svakako presudna za održanje svake tradicije, pa tako i boćarske. Česti su primjeri obitelji u kojima boćaju pripadnici različitih generacija, primjerice baka i unuka, ali i oba supružnika. Jednako tako, prilikom dodjele Uvjerenja za osposobljavanje trenera boćanja, koje se odvilo upravo tijekom pripreme ove izložbe, bilo je zanimljivo vidjeti kako su uvjerenje primili i otac i kćer. Ovakve obiteljske tradicije važne su za opstanak boćanja, a neki sugovornici ističu čak i genetiku u današnjim uspjesima mladih generacija. Važan je faktor svakako i nasljeđe sredine u kojoj živimo, pa tako sugovornik iz Malog Lošinja ističe: „Ja sam ko klinac gledao te stare balote, to smo mi ko klinci nabijali, zezali se… Imao sam mota, tako je to krenulo.“ Sugovornik iz Brod Moravica, danas član boćarskoga kluba, boćati je počeo s 14, 15 godina, gledajući starije, kako bi ispunio vrijeme do kina: „Počeli smo se onako spontano okupljat’, nedjeljom iza Doma kulture, drvenim boćama, bez nekih pravila, da ne kažem amaterski. Onda je uz Dan Općine organiziran turnir i tak’ je to počelo.“

Svjesni vremena i okolnosti u kojima živimo, moramo se upitati: kada nam je postalo „draže“ slobodno vrijeme provoditi uz neki od suvremenih tehnoloških gadgeta? Kada su nam poslovne obveze postale neodgodive toliko da ih pretpostavljamo vlastitome slobodnom vremenu, umjesto da se družimo s dragim ljudima, poznanicima, na otvorenome? Kada je riječ dokolica, opušten način provođenja slobodnog vremena, pomalo počela nestajati iz naših rječnika, a zamijenili su je različiti imperativi kojima se ne možemo oduprijeti? Osvrnem li se na prošlost, sjećam se djetinjstva kasnih 70-ih, ispunjenoga druženjima bez dogovaranja, bez potrebe da fiksiramo vrijeme i mjesto sastanka jer kad god bismo došli na uobičajeno mjesto, uvijek je netko nama drag bio ondje. Spreman za igru i druženje.

Boćalište je bilo, a i danas jest, jedno od takvih mjesta. Ipak, i ono nam može poslužiti kao svojevrsni pokazatelj društvenih promjena. Sve je manje onih koji nisu u sastavu klubova, na kojima ćete zateći skupinu zaljubljenika u taj oblik rekreacije, a sve više onih obraslih travom, gdje tek slutite njegove konture. Pravi razlog takvih okupljanja oduvijek je druženje, a jedan je sugovornik, pomalo nostalgično istaknuo: „Jog je zadnja oaza nekog starog načina života.“

Na kraju ovoga našeg „prigovaranja“ sagledajmo boćanje kao utočište od virtualnog svijeta koji nas neprestano okružuje, i na radnome mjestu i u slobodno vrijeme. Brojni radovi ističu koristi boravka u prirodi i na otvorenome, uz tjelesnu aktivnost, pa stoga pokušajmo izabrati boravak „na zraku“ i aktivan odmor umjesto tehnologije. Uz boće. Jer, kako je jedna kolegica zaključila, „boće nisu teške, može ih stvarno igrati svatko i čuda su zabavne.“