O BOĆANJU KAO NAČINU DRUŠTVENE INTERAKCIJE
„Pokle se je šlovek celu šetimanu delajuć sakakor namučil, vaja mu malo i počinut, aš vero vavek, vavek delat se ne more. Zato komać dočeka nedeju al blagdan, da malo počine i da se pristojno, kako je Bogu milo, diverti (…).“
Neka nam ovaj citat Andrije Bortulina, kojim opisuje život u Belom na otoku Cresu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, posluži kao naznaka širega konteksta teme ove izložbe. Upravo on odražava sukus uravnoteženog načina života, skladnoga i ispunjenoga, onakvoga kakvom težimo i nadamo mu se. I kakav se, današnjim tempom života, nepovratno gubi. Slobodno vrijeme, provedeno u ugodnoj dokolici ispunjenoj različitim igrama, nekoć je pretpostavljalo dobrodošlu suprotnost teškome i zahtjevnome fizičkom radu. Boćanje je bilo jedan od načina kojim se tu ravnotežu željelo postići.
Opisujući skladan međugeneracijski suživot u Hrvatskome primorju, Dragutin Hirc krajem 19. stoljeća donosi nam zapis: „Prolaziš li Dràgom za blagdana, vidiš ujedno, kako ga žitelji poslije podne sprovadjaju. Odrasli momci saberu se na cesti i igraju na ‘boče’; djeca se zabavljaju čunjevi, koje si sami od drva izrežu, a prikraćuju si s njimi vrieme i odrasle djevojke, ako već nisu posjele u vežu ili na privrat da igraju na tombolu. Starci i starice čuče pred kućom i gledaju mladež, kako se zabavlja.“
Još jednu vedutu opuštenoga kraja tjedna, ovaj put u Opatiji, donosi nam i Ludwig Salvator von Habsburg: „Nasuprot palače, u sjeni lovora i loze, je staza za ‘bocce’ što u ovom tipično talijanskom kraju ne smije nedostajati. Nedjeljom ju posjećuju talijanski radnici koje zapošljava Željeznica. Buka ili svađa se tu ne čuju, samo srdačan smijeh i veselo pjevanje kad se igrači skupe u obližnjoj Osteria all’Ancora.“ Ovakvi, gotovo pastoralni, opisi ukazuju na značaj boćanja. Jednako je tako bila slikovita i nedavna novinska najava emisije Roberta Knjaza „I to je Hrvatska“, koja je u sebi sažela svu dopadljivost boćanja: „Prva asocijacija na bezbrižne dane u Dalmaciji? Sunce je u zenitu, u blizini se nadvio bor gorostas sa svojim debelim hladom, a ispod deseci ljudi u rukama drže kugle. Poznato? Da, to je boćanje, najrašireniji oblik razonode u Dalmaciji, ali i na kontinentu.“
Zapise o tradicionalnom, „starinskom“ boćanju, koje se naziva i „slobodni stil“ kao i „narodni način“, nalazimo u brojnim monografskim publikacijama. Takvo boćanje, prije njegove svojevrsne institucionalizacije, primarno je u fokusu ove izložbe. Važno je naglasiti da često taj aspekt nije moguće odvojiti od sportskoga, klupskog boćanja. Ta dva vida jedne aktivnosti, unatoč brojnim razlikama, povezuje fenomen fizičke aktivnosti i ponajprije druženje, te je radi razumijevanja jednoga potrebno sagledati oba segmenta. O sportskome boćanju u Hrvatskoj, koje je prvenstveno amatersko i čija se postignuća svrstavaju u sam svjetski vrh tog sporta, dostupan je veći broj vrijednih radova različita opsega. Igrom slučaja našu izložbu predstavljamo upravo u godini u kojoj se obilježava 70. obljetnica osnivanja krovne boćarske organizacije, Hrvatskoga boćarskog saveza. Trenutno je u Primorsko-goranskoj županiji aktivno 70-ak klubova, pa i 9 ženskih. Zastupljenost boćališta na području Primorsko-goranske županije jasno ukazuje na njihovu važnost na ovome prostoru čak i, možda neočekivano, na području Gorskoga kotara, gdje ih nalazimo gotovo u svakom naselju.
Boćanje je iznimno važna identitetska i baštinska odrednica ovih prostora, što Hrvatsku smješta u mediteranski kulturni krug, odakle ova aktivnost i vuče podrijetlo. Ivo Jardas nam u monografiji Kastavštine donosi detaljan zapis iz prve polovice 20. stoljeća, koji dijelom prenosimo, a koji već svojim opsegom odaje značaj boćanja za tu sredinu: „Boće su jedina i najveseleja igra, ku imaju Kastafci. Boća se staro i mlado. Mića deca, koja još ni školu ne hode, se boćaju. Još i na paše zamu boće, pak se boćaju. Ako nimaju boć, boćaju se s kamenen.“
O boćanju kao važnoj identitetskoj kategoriji govori se i u radu Etnologija naše svakodnevice, u kojemu etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin, baveći se jednim novozagrebačkim naseljem, uređenje boćališta naziva „alternativnom urbanizacijom“, oblikovanjem prostora koje nije predviđeno urbanističkim planom, a živi je odraz svakodnevnog života. Ona upućuje na životnost i modificiranje tradicije u novim modernim, urbanim ambijentima, na odnos moći između homogenizirajućeg „velikog sistema“ i heterogenosti „malih ljudi“, na kreativni odnos ljudi i životnog okruženja, iz kojeg će izrasti i simbolički odnos prema „novim zavičajima“.
U tom je kontekstu moguće promatrati i podatak dobiven tijekom jednoga neobaveznog razgovora na otoku Krku. Naši iseljenici, kada tijekom ljeta dođu na odmor, pridružuju se toj igri ili, kako je to sugovornik istaknuo, „dolaze Amerikani i donose svoje boće“. O važnosti boćanja za naše iseljenike svjedoči i članak Srećka Budiselića, koji navodi njihovu financijsku potporu gradnji joga u Praputnjaku 1978., kada je, uz društveni dom, otvoren dvostazni jog.
Boćanje, a prvenstveno pritom mislimo na ono tradicionalno, svakako je i jedan od oblika društvenog života i provođenja slobodnog vremena koje svrstavamo u rodno specifične. Gledano iz tog aspekta, to su bila isključivo muška okupljanja. Takvu spolnu distinkciju jasno očitavamo i u zapisu Đurđice Ivančić Dusper, u onom dijelu u kojemu govori o slobodnom vremenu i igrama kojima su se zabavljali Crikveničani: „Razlikovale su se muške od ženskih igara. Muškarci su obično na boćalištima, jogima, bacali drvene buće i zbrajali punte. (…) Među ženskim igrama, uz tombolu je najomiljenija igra bila na čunji. Igrala se na ulici, pred kućama.“
Danas žene u sportskome boćanju postižu izvrsne rezultate. Međutim u novije su vrijeme i u segmentu neklupskog boćanja sve prisutnije. Primjerice, sve aktivnije su umirovljenice u sklopu udrugā umirovljenika, pa tako njihovi godišnji skupovi uključuju i druženje uz boće.
Prateći u posljednje vrijeme boćanje, ne mogu ne primijetiti, osobito kod starijih generacija, „iscjeljujući“ utjecaj te aktivnosti. Jedan je kazivač srednje životne dobi, opisujući svog „protivnika“, naveo: „Imao je dvije operacije srca, ima 87 godina i igra protiv mene. Dođe, odigra, popije bevandu i onda ode.“ Bez obzira na brojne zdravstvene tegobe, potreba za druženjem i tjelesnom aktivnošću i danas je važan pokretač boćara, prvenstveno starijih generacija, o čemu svjedoči i iskaz jedne sugovornice iz Opatije: „Moj nono je bio strastven boćar; svako popodne u 5 se nalazio u Rapcu s ekipom i to je bilo vrijeme kad mi nismo smjeli ni ići s njim, ni biti tamo, čak ni gledati – jer je to bilo jako ozbiljno.“ Koliko su ta druženja uz boće bila dinamična i „vatrena“ govori i svjedočanstvo iz Kostrene, a odnosi se na vrijeme prije nego li je boćalište ograđeno: „Moja nona je živjela točno ispod Čitaone u Kostreni i onda bi nonići, koji su uvijek jako vikali u žaru borbe, to neću nikad zaboraviti, uspjeli koji put boću prebaciti preko ograde, isto tako u žaru borbe, pa bi se znala zaustavit’ na livadici ispred nonine kuće.“