O IĆU, PIĆU I NAGRADAMA

Oštarija je čest, gotovo i neizostavan „dekor“ boćališta. Boćanje je igra koju je pratilo druženje koje bi se gotovo redovito „zalilo“ vinom i često popratilo pjesmom, pa Đurđica Ivančić Dusper ističe kako u Crikvenici do Drugoga svjetskog rata i još nekoliko godina poslije gotovo i nije bilo gostionice bez joga. Vlasnicima gostionica boćanje je bilo dodatna ponuda, pa je kvalitetniji jog značio i veću dobit.

Igralo se najčešće za dupjak (dvije litre vina), a zimi za kuhano vino. O tome govore svi korišteni izvori, pa ne čudi da to posebno ističe i Ivo Jardas opisujući Kastavštinu: „Pul boć se i pije, lego ne čudu: na četireh pride saku partidu litra vina ale na sakega kvartin. Vino plate onisti ki zgube.“ Dragutin Hirc pak donosi podatak kako „ne igraju za novce, već za mjericu vina, koju plati onaj, koji je igru izgubio, nu vino piju zajednički, a nude njime i naokolo stojeće znance i prijatelje“. Ni cigarete kao nagrada nisu bile rijetkost, dok podatak da se igralo i za novac nalazimo samo kod Ivana Žica, koji opisuje život u Vrbniku.

Turniri u kartaškim igrama briškuli i trešeti, u novije vrijeme i šah, činili su sastavni dio takvih druženja. S odlaskom starijih generacija pomalo nestaje i taj običaj, koji je predstavljao način života kakav nostalgično zamišljamo u „našemu malom mistu“. Starije generacije danas si ne mogu priuštiti duži boravak po gostionicama, dok su na jogu cijene primjerenije, pa mogu ondje provesti i nekoliko sati.

Dostupni stariji zapisi rijetko spominju hranu kao nagradu za rezultat. U tom se smislu ipak ističe zapis Josipa Čargonje, koji opisujući  gostionu – pod orihon – u Podhumu na Grobnišćini kaže da su boćari igrali za vino i za omiljenu hranu koju je gostionica nudila – kupus i kobasice, palenta kompirica, grobnički sir i pršut, njoki i polpete. U razgovoru s današnjim boćarima, članovima klubova, često se naglašava značenje hrane i oni je rado ističu kao nezaobilazan dio ove igre. U pravilu se domaća ekipa mora pobrinuti za jelo nakon utakmice, bilo da ga naruči bilo da ga sama pripremi. Druženje uz konzumaciju pića i pripremljene hrane ostalo je izrazito važan dio boćanja.

Sagledavajući ovu temu, možemo reći da oba vida boćanja, i ono tradicionalno i ono sportsko, imaju i natjecateljski karakter, koji je u sportskome boćanju, naravno, puno izraženiji. No dok su nekad nagrade bile skromnije, gotovo simbolične (najčešće vino), današnje sportsko boćanje uključuje medalje i pehare, a rijetko i novčane iznose.