O BOĆI, BUĆI, BALOTI…
Kako i ime kaže, boćanje je dobilo naziv po osnovnome igračkom rekvizitu – boći, čiji naziv dolazi od talijanskog naziva za kuglu (boccia). Ravnopravno s nazivom boća pojavljuje se i termin balota. Razvojem boćanja mijenja se i materijal od kojega su boće izrađene: od kamena, preko drveta i umjetnih masa, do današnjih metalnih. Zanimljivo je iz publike promatrati kako svakog boćara odlikuje specifičan stil igre, način bacanja boće.
Sjećanje na „stare“ boće zabilježeno je u publikaciji Jakovarski boćari: „Balote su najprvo bile od kamika, a kasnije od drva. Kamene su storili naši stari ljudi zidari, aš su bili pravi meštri. (…) Drvene su storene od krlji (panji), one su bile puno bolje od kamenih, pa su tako malo po malo s vrimenom zaminile kamene.“ Zanimljiv je izvor podataka i inventarna knjiga negativa već spomenutoga riječkog fotografa Viktora Hreljanovića, koja sadrži pomno vođenu evidenciju snimljenih materijala. Zapis uz fotografiju drvene boće spominje da je izrađena od šestila ili maklena, vrste javora. Uz to nam donosi i dragocjen podatak kako ih sredinom 90-ih godina 20. stoljeća još „izrađuje na svom stroju ‘drajsu’, u Dražicama, Milan Hlača Matejčinov“. Poznat je i podatak da je u Brod Moravicama mjesni tokar Marković, koji je zanat izučio na Golom otoku, izrađivao boće. Ostali izvori također navode da su se drvene boće izrađivale od korijena raznih drveta (drijen, hrast, grab, tisa itd.). U jednom slučajnom susretu u Milovčićima na otoku Krku prikupljen je podatak da su i djeca izrađivala boće, i to od drače, dok bi čuvala ovce. S obzirom na to da je drvo sklono rasušiti se i raspucati, drvene su se boće, kako bi se održala vlažnost drva, znale čuvati u gnojnici. Danas se za sportska natjecanja u boćanju upotrebljavaju isključivo šuplje kugle od mjedi ili čelika. Maksimalna težina kugle je 1400 g, a promjer od 90 do 110 mm. Međutim nije isključeno da ćete identične boće naći i među tradicionalnim boćarima na nekome manjem lokalnom boćalištu.
Više smo puta isticali bulin ili balin (od tal. pallino ‘loptica ’) kao „glavnoga glumca“ jer mu svaki igrač nastoji što više približiti svoje kugle. Zbog te njegove „izloženosti stalnim napadima“ poznata je uzrečica Ne drži me za bulina, kojom se izražava nezadovoljstvo kada nas netko drži za budalu. U tradicionalnome boćanju bulin je uvijek nešto manji od ostalih kugli, dok u sportskome mora imati propisanu veličinu i različite je boje. Svaka momčad i sudac imaju šipku dugu 50 cm (mjeru) za mjerenje udaljenosti kugla od balina. U igri, svaka ekipa mora položaj svojih kugli, čim se smire na igralištu, označiti s dvije crte koje se sijeku pod pravim kutom ispod središta boće kako bi se u daljnjem tijeku igre neispravno pomaknute kugle mogle vratiti na svoje prijašnje mjesto.