O PODRIJETLU I PRAVILIMA
O podrijetlu boćanja i njegovu značenju za hrvatski sport objavljeni su brojni radovi, među kojima se osobito ističe Zlatna knjiga hrvatskoga boćanja, koja predstavlja povijest i razvoj boćanja, klubova i općenito boćarskog sporta u Hrvatskoj. Iz te publikacije prenosimo sažet opis boćanja: „Boće se kotrljanjem ili bacanjem nastoje približiti glavnoj kuglici, tzv. bulinu. Protivnik također, ako hoće biti uspješan, želi približiti svoju boću još bliže bulinu, a on to može tako da protivničku boću guranjem, ali do propisane mjere, izgura/udalji od cilja, a može protivničku boću izbiti i bacanjem svoje boće kroz zrak ili izbijanjem po ‘zemlji’. (…) Kotrljanje boće po terenu naziva se bližanje (koštanje), a bacanje boće kroz zrak naziva se izbijanje.“ Stoga vas neće iznenaditi kada, prateći partiju na nekom od lokalnih boćališta, u žaru borbe čujete od igrača ili publike povik „Dobro si koštal!“ Interakcija igrača i publike neizostavan je dio igre.
Iako povjesničari sporta nisu sa sigurnošću utvrdili podrijetlo boćanja, nedvojbeno se, na temelju nalaza u Turskoj, Egiptu, Grčkoj i starom Rimu, ističu njegovi mediteranski izvori. Na boćanje kod nas presudno je utjecala Mletačka Republika, što se može zaključiti po regijama u kojima je boćanje široko rasprostranjeno (Istra, Dalmacija, Kvarner), a koje su bile pod dominacijom Venecije te izložene utjecaju njezine kulture, običaja i igara.
O korelaciji između tradicionalnog boćanja i boćanja kao sportske discipline sa svim pratećim pravilima najkonkretnije govore sljedeći reci: „Još od pradavnih je dana boćanje, najprije kamenim kuglama, a potom drvenim balotama, bilo omiljeno među hrvatskim pukom, ponajprije kao oblik zabave, a tek onda natjecanje. (…) U višestoljetnom razdoblju boćarski sport se mijenjao, mijenjale su se navike, pristupi i pogledi. Sve se mijenjalo, ali ostajali su ljudi, privrženi ovoj lijepoj igri uma i snage. Njegovali su je i prenosili idućim naraštajima te je boćanje uhvatilo duboke korijene. A onda je došlo do sazrijevanja boćanja kao organiziranog sporta i prihvaćeni su novi modusi. Boćanje je od bezbrižne, slobodne igre postalo sport; legislativni, natjecateljski, prepun prijeko potrebnih pravila i uzusa. Pomalo je igra zakočena pravnim zakonskim okvirima, ali oni su bili nužni radi daljnjega prosperiteta boćanja kao sportskog natjecanja kakvo je oblikovano u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata.”
Pojedini sugovornici danas ističu kako se s unošenjem regula „ubio“ čar boćanja. Mnogi boćari, koji nisu članovi klubova, ne žele ih prihvatiti, nego nastavljaju boćati „po starinski“. Primjerice, kako ističe član BK „Brod Moravice“, „boćari se sastaju u nedjelju popodne za gemišt u Moravičkim Selima, oko crkve, to je travnati teren, to sve visi; oni igraju 10 protiv 10, bez nekih velikih pravila, i to drvenim boćama. I onda oni nas zovu profesionalci.“ Uz fotografiju snimljenu u Jelenju Viktor Hreljanović, poznati riječki fotograf, navodi: „Osim što su igrači podijeljeni u dvije momčadi i da svaki igra s jednom boćom – drugih pravila igre nema. Jasno ‘partidu’ dobiva momčad koja ima boće najbliže ‘balinu’ (ili ‘bulinu’). Igrači boće nose sobom jer i to spada u gušt igre.“
Iznimno iscrpan zapis o boćanju na području Grobnišćine donosi nam Josip Čargonja. Iz njega je razvidno da ova igra ima specifična pravila i propozicije, koji se razlikuju u mjestima međusobno udaljenima tek nekoliko kilometara.
Sportsko boćanje pak ima drugačije propozicije. Natjecanje može biti pojedinačno (jedan protiv jednoga) s tri ili četiri kugle po igraču, u parovima (dva naprema dva) s tri kugle po igraču ili u četvorci (četiri naprema četiri) s dvije kugle po igraču. U svakome paru, odnosno u svakoj četvorci, jedan je igrač kapetan ekipe; on određuje redoslijed igrača i taktiku igre te kontrolira mjerenje.[1] Danas, u cilju popularizacije i veće atraktivnosti boćanja, u sportsko je boćanje uvedeno niz novih disciplina koje su, zbog dinamičnosti, zanimljivije pripadnicima mlađih generacija. Stoga mnogi sugovornici i ističu kako se boćat može od 7 do 87, a disciplinu je moguće prilagoditi dobi. Nađete li se u publici, zasigurno ćete osjetiti kako dinamičnije discipline donose i veće uzbuđenje.
Poznat je niz igara srodnih boćanju, vrlo često s kamenim kuglama i pločama. Pisani izvori navode i boće od konopa kojima su se koristili pomorci na palubama.
Prema pojedinim izvorima, preteča je boćanja igra „na škrilji“, a zadržala se do 50-ih godina 20. stoljeća. Njome se kratilo vrijeme na paši. „Za igru je bilo dovoljno malo ravne površine i nekoliko kamena pločaste forme, pa su se dva partnera u igri mogli natjecati tko će od njih bliže baciti svoje ploče ‘bulinskoj’ ploči. Punti su se brojili kao i u boćanju.“
[1] Horvat, str. 177.