O JOGU, ZJOGU, ĐOGU…
Kao i za boću, bilježimo više varijanata naziva za mjesto na kojemu se boćalo. Nazivi jog, đog, zog, zjog, žnog inačice su proizašle iz mletačke riječi iogo, koja je srodna talijanskom gioco, obje sa značenjem ‘igra’.
Tradicionalni jog nije imao unaprijed definiranu formu; odnosno, kako stariji zapisi sugeriraju, pravilo je bilo da pravila nema. Jasno je to iz poduljeg citata koji slijedi: „Teren za boćanje u početku je bila livada, i prostor za igru (staza) nije bio ničim omeđen, tako da se moglo igrati na stazi koja je bila dugačka koliko i livada. Također, prilikom igranja na putovima, staza je bila dugačka koliko i put, pa su igrači znali doći i u drugo mjesto, a potom bi se istim putem vraćali u svoje mjesto. Grobnički radnici i težaci odlazili su na rad u Rijeku, i znali su cijelim putem igrati boće. Otvaranjem gostionica u nekom mjestu, a naročito uz glavnu cestu, gradila su se ograđena igrališta – jogi. U početku se igralište ogradilo drvenim gredama[1], a kasnije su se počela graditi igrališta s betonskim zidovima. Dimenzije joga bile su ograničene prilikama na terenu. (…) Uz rub joga postavljene su klupe ili kameni zidići s kojih su mnogobrojni promatrači pratili igru i uživali u majstorijama pojedinih igrača. Na kraju igrališta obavezno se stavlja drvena greda, da boća prilikom izbijanja ne udari u zid i tako se ošteti. Staza za igru posuta je finim pijeskom.“[2] Autor prethodnih redaka, Josip Čargonja, navodi da je primjerice u mjestu Milaši na Grobnišćini postojao jog – va bloketih.[3] Veći je broj boćališta u Gorskom kotaru, pak, ograđen željezničkim tračnicama, što pokazuje dovitljivost stanovnika i njihovu sklonost improvizaciji. Teren se poravnavao, „peglao“, željeznim valjkom, a za pojedina boćališta, primjerice u Praputnjaku, kazivači ističu da se po pijesak i danas ide u Gorski kotar, kao nekad. Nerijetko su mjesna boćališta građena dobrovoljnim radom. Tim je tužniji podatak da je danas sve više napuštenih, „odumrlih“ jogova, koji postaju tek podsjetnik na minuli način života.
Više je puta isticano da su boćali i stari i mladi, no ipak su starije generacije imale prvenstvo, mladi bi čekali svoj red. Većina je mjesta imala i po više jogova, ali gotovo u pravilu oni su bili u centru društvenih događanja. Podaci o Crikvenici, primjerice, kažu da su 1930. godine izgrađene dvije boćarske staze pokraj glavne tržnice, na mjestu gdje se danas nalazi hotel „International“, te kako su iste zemljane staze služile i za kuglanje.
Kao i u ostalim elementima, sportski jog ima jasna pravila: to je zemljani teren posut finim pijeskom, dužine 27,5 m i širine od 2,5 do 4 m, a uzdužne i poprečne granice igrališta označene su linijama. Iza poprečnih granica igrališta obično se stavlja ograda za zaustavljanje kugli. Na igralištu su ocrtane i poprečne linije, koje po pravilima igre imaju određeno značenje.[4]
[1] U Dražicama je zabilježen naziv mantinela.
[2] Čargonja, str. 456. – 457.
[3] Čargonja, str. 461.
[4] Horvat, str. 177.